Banjalučki bombon
Banjalučani su oduvijek voljeli i slatko. Ali kako ono obično ide priča o
najčuvenijem banjučkom slatkišu: banjalučkom bombonu uglavnom neispričana i zaboravljena.
Navodno, to je luksuzna poslastica, ujedno je i ljekovita sa svojstvima afrodiozijaka.
Prije stotinjak godina, u vrijeme austrijske okupacije, slične kolačiće donosili su bogati trgovci svojoj djecu po povratku iz Beča.
Vremenom su domaćice prilagodile takve čokoladne poslastice domaćem podneblju i postao je luksuzno slatko, koje se služilo iznimno i rijetko.
Zbog svojih egzotičnih sastojaka, do kojih se teško dolazilo, receptura je često mijenjana i po današnjim sjećanjima to je smokva punjena bademom i zalivena čokoladom.
Po našem običaju, ne postoji receptura i ukus nijednog od banjalučkih specijaliteta oko kojeg neće biti polemike. Za pretpostaviti je da je to bila neka varijanta Mocart kugli.
Kod banjalučkog bombona varijacija spominjanog balkanskog recepta je:
O ovom slatkišu priča se različito. Po nekim pričama to je kombinacija gorke čokolade kugle uvaljane u tahan halvu sa susamom.
Neki kažu da se datula, a drugi smokva uvalja u crnu halvu i pospe orasima.
Ustvari ne znamo kakav je to slatkiš, ali pozdano tvrdimo da je ukusan i zdrav, naročto dobar za starije i djecu.
A drugi
evropski, ogranak priče o Banjalučkom bombonu je još diskutabilniji:
Navodno, postoji i receptura objavljena u francuskom kuharu
Grande cuisine, Antonin-a Careme-a. Kod nas nema prevoda ni života, ni djela, tog čuvenog šefa.
Niko nije siguran ko je taj Antoan, ni kolika mu je stvarno velika kuhinja. I je li u njoj bilo tahan halve.
Banjalučki bombon stigao je i do Carigrada – navodno se služio u haremima bogatih vezira, možda otuda ide priča da, uz ljekovita, ima i svojstvo afrodizijaka.
Između dva svjetska rata jednu od verzija ovog bombona proizvodila je zaboravljena manufaktura za proizvodnju bombona i slatkiša koja se nalazila
negdje na Mejdanu i čije se zaboravljene limene kutije s natpisom Banjalučki bombon mogu pronaći kod starijih banjalučana.