Al' se ovdje dobro jede!

Banjalučki bombon

Banjalučani su oduvijek voljeli i slatko. Ali kako ono obično ide na kraju to je i priča o banjalučkom bombonu uglavnom neispričana i zaboravljena. Navodno, to je luksuzna poslastica, ujedno je i ljekovita sa svojstvima afrodiozijaka.
Prvobitno su slične kolačiće donosili bogati trgovci svojoj djecu po povratku iz Beča. Pretpostaviti je da je to bila neka varijanta Mocart kugli. Vremenom su domaćice prilagodile taj čokoladni desert domaćem podneblju i postao je luksuzno slatko, koje se služilo iznimno i rijetko.
Zbog svojih egzotičnih sastojaka, do kojih se teško dolazilo, receptura je često mijenjana i po današnjim sjećanjima to je smokva punjena bademom i zalivena čokoladom.
Po našem običaju, ne postoji receptura i ukus nijednog od banjalučkih specijaliteta oko kojeg neće biti polemike.
Kod banjalučkog bombona varijacija na spominjani balkanski recept je:
O ovom slatkišu priča se različito. Po nekim mišljenjima to bi mogala biti neka kombinacija gorke čokolade i Mocart kugle uvaljane u tahan halvu sa susamom. U stvari ne znamo kakav je to slatkiš.
A drugi evropski, ogranak te priče je još diskutabilniji:
Navodno, postoji i receptura objavljena u francuskom kuharu grande cuisine, Antonin-a Careme-a. Kod nas nema prevoda ni života, ni djela, tog čuvenog šefa. Niko nije siguran ko je taj Antoan, ni kolika mu je stvarno velika kuhinja. I je li u njoj bilo tahan halve.

Banjalučki bombon stigao je i do Carigrada – navodno se služio u haremima bogatih vezira, možda otuda ide priča da, uz ljekovita, ima i svojstvo afrodizijaka.
 

Između dva svjetska rata jednu od verzija ovog bombona proizvodila je zaboravljena manufaktura za proizvodnju bombona i slatkiša koja se nalazila negdje na Mejdanu i čije se zaboravljene limene kutije s natpisom Banjalučki bombon mogu pronaći kod starijih banjalučana.