Banjalučki gastro vodič

Rijetki su gradovi koji su uspjeli da budu prepoznatljivi po jelu. Hamburg, Pariz, Beč, Prag, Milano, Bolonja, Moskva, Kijev, Peking, Sarajevo i Leskovac... ponose se svojom pljeskavicom, šunkaricom i šniclom, šunkom, špagetima, borščom i piletom, patkom, ćevapom i mućkalicom...
Banjalučani se ponose i pozivaju vas na:

Banjalučani koji vole dobro da pojedu ovom kratkom spisku će dodati gužvaru, kvrgušu, lonac, prebranac, gibanicu, proju i poduži spisak od bar dva reda jela.
Po našem običaju, ne postoji receptura i ukus nijednog od ovih banjalučkih specijaliteta oko kojeg neće biti polemike.

Većinu ovih jela možete naći u bilo kom dijelu Balkana, od Like i Posavine, preko Niša i Golije, Vranja i Leskovca, Bitolja i Soluna, Đurgardena i Istambula do Mostara i Bihaća.
Čak i jela koja u svom imenu imaju prefiks banjalučki nisu prisutna samo u Banjaluci. Tako ćete lepinje naći svugdje, ali samo u Krajini imaju neku specifičnu veličinu za koju će svi Krajišnici reći da je taman.
A banjalučke pole, kao varijanta pastirskog krompira, prisutna od Anda do Andore razlikuje se od drugih samo koliko se banjalučki trapist sir razlikuje od drugih sireva.
Koliko je trapist sir banjalučki brend možemo raspraviti. Možemo raspraviti i o Vitaminkinom đuveču i je li on zaslužio da bude brend.
Rijetko koji banjalučki ribar će priznati da postoji ukusnija riba od vrbaskog lipljena. Ustvari, na tom pitanju ga možete legitimisati kao autohtonog vrbaskog ribara. Ako se iole koleba, onda nije odrastao na Vrbasu.

Sve ove delicije i napici čine slabo i rijetko opisni osnov po kome je Banjaluka blistava iskrica na kulinarskoj mapi.